Kad se sjetim mjeseca studenog 2019. godine, kad su svjetlo dana ugledale moje prve, u profesionalnom smislu, zelene priče. Koja sreća, entuzijazam… pišem i objavljujem svoje priče, podučavam djecu o prirodi i našim parkovima, uživam u njihovim osmjesima – živim svoj san.
POZITIVNA ENERGIJA
Potaknuta svom tom pozitivnom energijom nastavljam pisati… objavljujem nove priče, dodajem i igre… Nove priče, novi proizvodi, novi problemi no ja i dalje živim svoj san.
Istina, nešto je manje vremena za pisanje, no ipak pišem i zelene priče idu dalje. Uz nove priče idu i nove igre, dodajem majice i ruksake, ali ne bih „kineze“, želim „suradnike iz Hrvatske“.
Novi proizvodi, uz to hrvatski proizvodi – novi problemi. Eh, tko mi je kriv kad izvolijevam! Sada je vremena za pisanje jaaako malo, al’ ja nastavljam živjeti svoj san…
PRILIKA U KRIZI
Da, već dvije godine živim san u kojem je, kao i kod većine privatnih poduzetnika, i hrpa administracije, računovodstveno-knjigovodstvenih peripetija, cijela lepeza poslova raznih koji se moraju odraditi, poslovnih dilema, straha… Tu je i okrutna teta Korona koja je dodatno zakomplicirala život svima nama, i poslovni i privatni… Ah, da me je barem uhvatila na drugoj ili trećoj godini poslovanja, a ne na samom početku! I bez nje ne bi bilo jednostavno, a s njom je posebno teško i nama spisateljima.
Pisati knjige za djecu, a ne družiti se s njima, ne pričati im o našim parkovima, njihovim stanarima – tužno.
No, ipak, dogodi se i pokoja promocija i radionica kada s malim znatiželjnicima, a u društvu galeba Marka, obilazimo naše parkove, stojeći na jednoj nozi glumimo njegovu prijateljicu čaplju dangubu, pričamo, zabavljamo se, učimo i volimo… i srce se opet zagrije… i nosi dalje.
Svi koji me poznaju, znaju da sam workoholic, 24/7 i tako 350 dana.
Ali, onih 15 preostalih, bježim.
Usred zime dižem sidro i, sa svojom putujućom ekipom, odlazim daleko, minimalno 5 vremenskih zona na istok ili zapad, na punjenje baterija.
Naravno, u toplije krajeve. No, ova… Preskočila sam punjenje i sad na onih 365/24/7 od prošle godine dodajem 320/24/7 od ove i, gotovo praznih baterija, nadam se skorom „ljetu usred zime“.
DJEČJI OSMJESI
No, da se vratimo mom snu. Uistinu uživam u onom što radim, veseli me svaki dječji osmijeh i zadovoljstvo pročitanom knjigicom i „vidim“ daleko. Stići tamo gdje bih htjela, naravno, ima svoju cijenu i svoj put.
Taj put nije ni lagan ni kratak, a pun je i izazova i prepreka, ljudi koji žele pomoći ili odmoći, novih lekcija za učenje. I kad misliš da si svladao gradio, a učiš svaki dan, naiđe nova pa učiš i dalje. A onaj put, eh da je jedan.
Svakih nekoliko koraka se grana, u dva, čak tri. Stanem, razmislim, savjetujem se, odaberem jedan i nastavim. Tko zna koliko sam krivih i duljih puteva prošla!? No, što je tu je! I dalje hrabro ili „ludo“ koračam dalje, usprkos svemu što požuriti mi ne da. I dalje, ustrajno, živim svoj san (i nadam se skorom putovanju u toplije krajeve).
Hmmm, ovo je moj prvi blog post! I on je dio mog sna!
